IMAGINARNI PRIJATELJI KAO PRODUKT DEČJEG STVARALAŠTVA
Bočna strana članka
Glavni sadržaj članka
Apstrakt
Stvaralaštvo predstavlja najslobodniji oblik samoizražavanja. Sposobnost stvaralaštva i stvaranje nečega iz ličnih osećanja pozitivno se odražava na dečje emocionalno zdravlje. Ono je opšteljudski potencijal čije je ispoljavanje i razvijanje važno podržati. Sloboda sadržana u stvaralaštvu omogućava detetu da upozna sebe, da deluje unutar svoje ličnosti, da se suoči, da razume i da se odupre svojim različitim unutrašnjim porivima. Stvaralački čin proističe iz unutrašnjih želja i potreba deteta i predstavlja odraz njegove mašte i imaginacije. Jednim od njenih ishoda može se smatrati i pojava imaginarnog prijatelja. Predškolci vole da stvaraju razne situacije i isprobavaju različite uloge u igri, te nije neobično da stvore imaginarnog prijatelja. Imaginarni prijatelj je nevidljiv lik kojeg dete imenuje i govori o njemu i sa njim, u periodu od najmanje nekoliko meseci. On omogućava detetu da istražuje stvari, materijale, prerađuje iskustva na jedan sasvim novi način, kao i da stvara imaginarne svetove. Ovim putem dete slobodnije istražuje svet oko sebe, oslanjajući se na svoju kreativnost i maštu.
Detalji članka
Reference
Gimenez-Dasi, M., Pons, F., & Bender, P. (2014). Imaginary companions, theory of mind and emotion understanding in young children. European Early Childhood Education Research journal, 22(2), 186–197.
Hoff, E. (2005). Imaginary companions, creativity and self-image in midlle childhood. Creativity Research Journal, 17(2–3),167–180.
Jovičić, N. (2019). Dečja igra i razvoj stvaralačkih sposobnosti darovitih. Novi Sad: Filozofski fakultet, odsek za pedagogiju. Preuzeto: 1. jul 2021. Sa http://www.uskolavrsac.edu.rs/Novi%20sajt%202010/Dokumenta/Izdanja/24%20Okrugli%20sto/16%20–%20Jovicic.pdf
Kamenov, E. (2007). Dečja igra. Beograd: ZUNS.
Krnjaja, Ž. (2009). Igra, stvaralaštvo i otvoreni vaspitni sistem: šta ih povezuje? Nastava i vaspitanje, 59(2), 264–277.
Krnjaja, Z. i Pavlović-Breneselović, D. (2017). Projektni pristup učenju. Beograd: Institut za pedagogiju i andragogiju.
Kvaščev, R. (1976). Psihologija stvaralaštva. Beograd: Izdavačko informativni centar studenata.
Lyndon, D. (2011). Imaginary companions: Are they good for children? Student Psychology Journal, 2, 69–79.
Marjanović, A. (1987). Igra i stvralaštvo. Predškolsko dete, 17 (1–4).
Mitrović, M. (1978). Simbolička igra deteta. Predškolsko dete, 3 (211–215).
Nikolić, B. (2015). Strategije očuvanja i podsticanja kreativnosti predškolske dece kroz likovno vaspitanje. U: D. Vidanović (ur.), Holistički pristup u pedagoškoj teoriji i praksi (326–333). Pirot: Visoka škola strukovnih studija za obrazovanje vaspitača. Preuzeto: 30. jun 2021. sa http://pakadem.edu.rs/wp-content/uploads/2014/03/Zbornik-radova-HOLIPRI-2014.pdf.
Pavlov, S. (2011). Darovitost, kreativnost, stvaralaštvo. Zbornik radova Visoke škole strukovnih studija za obrazovanje vaspitača, 1, 173–176.
Rabar, V. i Martinac Dorčić, T. (2017). Odnos izmišljenih prijatelja, socijalne kompetencije i problema u ponašanju dece predškolske dobi. Socijalna psihijatrija, 45, 241–253.
Ramet, J. (2002). Fears and the presence of imaginary companions and personified objects in preschool children. Omaha: University of Nebraska.
Stakić, M. (2016). Igre mašte u funkciji razvoja govora kod dece predškolskog uzrasta. U: Savremeno predškolsko vaspitanje i obrazovanje: izazovi i dileme (129–140). Jagodina: Fakultet pedagoških nauka Univerziteta u Kragujevcu.
Sternberg, R. J., & Wiliams, W. M., (1996). How to develop student creativity. Virginia: association for Supervision and Curriculum Development.
Stephens, K. (2007). Imaginary friends: A fun, helpful, and normal part of childhood. Parenting Exchange 4, 45–51.
Taylor, M., Cartwright, B. S., & Carlson, S. M. (1993). A Developmental investigation of children`s imaginary companions. Developmental Psychology, 2, 276–285.
Taylor, M. (1999). Imaginary companions and the children who create them. NY: Oxford University Press.
Taylor, M., Carlson, S. M., Maring, B. L., Gerow, L., & Charley, C. M., (2004). The caracteristics and corelates of fantasy in school-age children: Imaginary companions, impersonation and social understanding. Developmental Psychology, 6, 1173–1187.
Taylor, M., Shawber, A. B., & Mannering, A. M. (2009). Children`s imaginary companions: What is it like to have an invisible friend? In: K. D. Markman, W. M. P. Klein, & J. A. Suhr (Eds.), Handbook of imagination and mental simulation (221–224). NY: Psychology Press.
Vidanović, S. i Anđelković, V. (2015). Imaginarni prijatelji kod dece: Znak patologije ili kreativnog razvoja? Unapređenje kvaliteta života djece i mladih, 74–84.
Vygotsky, L. S. (2004). Imagination and creativity in childhood. Journal of Russian and East European Psychology, 42(1), 7–97.